Sveti Annibale Maria Di Francia
Sveti Annibale Maria Di Francia i Luisa Piccarreta
Bazilika svetoga Petra
iz 4. pogl. knjige Luisa Piccarreta: Zbirka sjećanja na Službenicu Božju o. Bernardina Giuseppea Buccija, O.F.M.
Teta Rosaria često je i rado govorila o blaženom Annibaleu Mariji Di Franciji, utemeljitelju otaca rogacionista i Kćeri Božanske Revnosti.
Govorila je o blaženiku kao o osobi koja joj je intimno bliska, nazivajući ga imenom „o. Francia”. Ja sam se osobno vrlo zainteresirao za taj lik i često sam pitao oce rogacioniste ima li slučajno u njihovim arhivima išta o odnosima između Luise i blaženoga Annibalea. Otišao sam čak i u Zavod svetoga Antuna u Coratu, kuću koju je blaženik osobno želio kako bi ondje preselio Luisu k sestrama.
Moja mi je teta ispričala da je o. Annibale zamislio projekt da odvede Luisu u zavod sestara otvoren u Traniju, ali da mu je Luisa dala do znanja da Gospodin želi da ostane u Coratu. Projekt o. Annibalea ostvaren je 1928., nakon njegove svete smrti.
Annibale Di Francia bio je izvanredni ispovjednik Službenice Božje Luise Piccarreta i upravo je on objavio njezina djela. Blaženi Annibale pripadao je onom nizu svećenika koji su gradili Božju Crkvu svojom svetošću i svojim ustanovama za siročad i napuštenu djecu. Djelo tih ljudi bilo je od velike koristi Italiji i Crkvi u razdoblju kad je antiklerikalizam trijumfirao.
Prema teti Rosariji, blaženik je uživao veliko poštovanje svetoga Pija X., koji mu je rado davao privatne audijencije. Čini se da je sveti Pio X. posvećivao veliku pozornost Luisi Piccarreta: naš blaženik podnosio mu je njezine spise prije nego što bi ih dao tiskati.
Teta Rosaria tvrdila je da je, nakon što je pročitao neke Luisine spise, osobito njezino slavno djelo o muci našega Gospodina, objavljeno pod naslovom L’orologio della Passione, sveti Pio X. rekao njemu: „Dragi oče, ove spise treba čitati na koljenima, jer u njima govori naš Gospodin Isus Krist.” I upravo je sveti Papa potaknuo o. Annibalea da ih objavi.1
Annibale je redovito posjećivao Luisu u njezinoj kući u Via Nazario Sauro i ostajao kod nje nekoliko sati razgovarajući s njom o duhovnim stvarima. Često je vodio Luisi kojeg talijanskog ili stranog biskupa, a moja se teta sjeća posjeta jednog prelata iz Mađarske. Da bi razriješio određene sumnje, blaženi otac vodio je Luisi nekoliko teologa; nakon što bi dugo razgovarali sa Službenicom Božjom, okupljali bi se u drugoj sobi na duge rasprave o onome što su čuli.
Moja se teta sjeća da je jedan mađarski biskup, nakon razgovora s Luisom, izašao iz njezine sobe duboko potresen i rekao, svojim nesavršenim talijanskim, ove riječi: „Molite za moj narod”, jer ga je Luisa obavijestila o budućnosti koja je daleko od ružičaste i koja čeka njegovu domovinu. Teta Rosaria nije mi znala točno reći tko je taj biskup bio ni odakle točno dolazi, rekla mi je samo: „mađarski biskup”. Shvatio sam da je to morao biti ugarski biskup.
O. Annibale nije dolazio Luisi samo da s njom razgovara; držao je predavanja svima koji su posjećivali Luisinu kuću, osobito mladima. Ta su predavanja donijela obilne plodove. Doista, mnoge su djevojke postale sestre, mnogi su mladići upućeni u svećeništvo, a nemali ih je broj primljen u njegovu novu kongregaciju.
Mnogi su išli u Luisinu kuću da se ispovjede o. Annibaleu. To mi je potvrdio kanonik Andrea Bevilacqua koji je, kao mladi sjemeništarac, također odlazio u Luisinu kuću da se ispovjedi o. Annibaleu, koji je bio i izvanredni i duboko voljeni ispovjednik nadbiskupa Lea iz Trania.
U svojoj ranijoj publikaciji nisam spomenuo blaženoga Annibalea Di Franciju, jer su mi savjetovali da šutim kako ne bih stvarao zapreke njegovu postupku beatifikacije koji je bio u tijeku.
Bilo bi vrlo zanimljivo pregledati arhive rogacionista i Kćeri Božanske Revnosti, gdje zacijelo ima tragova duge korespondencije između Službenice Božje Luise Piccarreta i blaženoga o. Annibalea. Moja mi je teta rekla da je Luisina duhovnost utisnuta u Pravilo zavoda. Bilo bi vrlo zanimljivo pročitati staro Pravilo i stare Konstitucije zavoda. Nadam se da će, sada kada je o. Annibale beatificiran od Crkve, rogacionisti i Kćeri Božanske Revnosti moći ponovno vrednovati Službenicu Božju Luisu Piccarreta, koja je svojim molitvama, savjetima i spisima toliko pridonijela njihovu razvoju.
Mnogo toga još ostaje za reći o odnosima između blaženoga Annibalea, Službenice Božje Luise Piccarreta i svetoga Pija X., prema kojem je Luisa imala veliko štovanje. Već ga je tada štovala kao sveca i u raznim prigodama izrekla je ove riječi: „Gospodin je dao Crkvi dva velika pape u ovim vremenima; prvog, ljubljenog sina Naše Gospe”, misleći na Pija IX., „drugog, velikog branitelja vjere i Euharistije”.
Blaženi Annibale Di Francia morao je svladati golemih zapreka da bi proveo u djelo svoj naum da se Luisu primi u jednu od kuća njegove kongregacije, k sestrama. Često je ponavljao ove riječi: „Prihvaćanje Luise u kući moga Zavoda bit će Božji blagoslov za cijelu Kongregaciju”.
Doista, iako su u Traniju već postojale dvije kuće Kongregacije Božanske Revnosti, sa svetom je ustrajnošću otvorio žensku kuću u Coratu, blizu Luisina rodnog mjesta. Njegov projekt nije bilo lako provesti: sveti utemeljitelj umro je prije nego što je kuća bila dovršena.
Dvije godine nakon njegove smrti Luisa je ušla u kuću Kćeri Božanske Revnosti u Via delle Murge.
Sjećanja Rosarije Bucci
Blaženi Annibale Maria Di Francia često je posjećivao Službenicu Božju, s kojom je vodio duge razgovore, zadržavajući se satima u Luisinoj sobici, gdje je često služio i svetu misu.
Ovo je ono čega se sjećam od onoga što mi je ispričala teta Rosaria.
Godine 1910. jedan je svećenik došao u Luisinu kuću i zatražio da razgovara s njom. To je bio prvi od mnogih susreta između to dvoje „svetaca”. Toga dana vrata mu je otvorila teta Rosaria, tada mlada djevojka koja se upoznala s Luisinim okruženjem, koja ju je posjećivala već četiri godine i tako surađivala s Angelinom u kućanskim poslovima. Osim toga, budući da je teta Rosaria ovladala izradom čipke, djelovala je kao učiteljica drugim djevojkama, koje su bile naučnice; Luisa ju je također zvala da ispravi njezin vlastiti rad koji je često bio manjkav, jer Službenica Božja nije mogla dovoljno čvrsto stegnuti čvorove zbog stigmi, skrivenih pod kožom i izvora boli.2
Teta Rosaria je u mnogim prigodama pripremila krevetić u jednoj sobi u Luisinoj kući na kojem bi blaženi Annibale ponekad počivao, osobito kad je bio gost obitelji Piccarreta dulje od jednog dana.
Blaženikovi boravci u Luisinoj kući proizlazili su iz činjenice da je, prije nego što bi svoje spise predala Annibaleu, morala ih sve ponovno pročitati i dati objašnjenja o spornim ili nerazumljivim mjestima.
Moja teta osobno predala je blaženom Annibaleu rukopis slavne knjige razmatranja o muci. Blaženi Annibale dao ju je tiskati pod imenom L’orologio dell Passione, naslovom oko kojeg Luisa isprva nije bila oduševljena. Knjiga, s dugim predgovorom Blaženoga, doživjela je nekoliko izdanja, točnije četiri.
Teta Rosaria sjećala se da je blaženi Annibale jednom potaknuo sve djevojke i Luisine redovite posjetitelje da čitaju i razmatraju to djelo. Dajući im ga, blaženik je rekao: „Prije nego što sam dao tiskati rukopis, primio me je na audijenciju Njegova Svetost Pio X., kojemu sam predao jedan primjerak. Nekoliko dana poslije, vrativši se Svetom Ocu zbog stvari koje se tiču moje nove Kongregacije, rekao je ove riječi: ‚Dajte odmah tiskati L’orologio della Passione Luise Piccarreta. Čitajte ga na koljenima, jer u njemu govori naš Gospodin’”.
Budući da nemamo na raspolaganju drugih dokumenata, ne možemo drugo nego vjerovati svjedočanstvu Rosarije Bucci.
Blaženi Annibale i fratri kapucini Monaške provincije Apulije
Čini se da su franjevački oci, a osobito kapucini, predložili blaženom Annibaleu da svoja djela stavi pod zaštitu svetoga Antuna Padovanskog. Sigurno je da je među blaženim Annibaleom i kapucinima vladalo duboko uzajamno poštovanje.
Osobno sam mnogo čuo o blaženom Annibaleu Mariji Di Franciji od naših starijih otaca.
O. Annibale objavljivao je Luisine spise, od kojih su mnogi bili dani našoj braći, kojima je toplo preporučio da nikome ne otkrivaju ime autorice jer je pobožna spisateljica željela ostati anonimna.
Kapucin koji je o tome najviše govorio bio je o. Isaia iz Triggiana, jednostavan i ponizan, lik pravog svećenika. Taj je otac imao duboko štovanje prema Luisi Piccarreta te je ljubomorno čuvao njezine spise i nekoliko predmeta koji su pripadali Službenici Božjoj. Među njima bila je i sveta sličica sa slikom na kojoj je Luisa vlastitom rukom napisala molitvu.
O. Isaia često je govorio: „Luisa je velika svetica, a o. Annibale drugi veliki svetac, jer nam ju je omogućio upoznati. Sveci razumiju jedni druge. Bog je taj koji ih dovodi zajedno”.
Davne 1917. o. Isaia iz Triggiana bio je kapucinski student u našem samostanu u Francavilli Fontani, gdje su braća u nekoliko prigoda ugostila o. Annibalea Mariju Di Franciju, koji je pokretao jedno od svojih djela u obližnjoj Oriji.
Ovo su dojmovi o. Isaie o o. Annibaleu: „Bio je svećenik koji je doista pripadao Bogu, i kad smo ga vidjeli, mi studenti okupljali smo se oko njega s velikom simpatijom. Svi smo mu išli na ispovijed. Imao je neobičan izgled, kao i neobičan način govora i kretnji, uvijek umjeren i sa suzdržanošću koja nije izazivala strah nego sinovsko povjerenje. Neprestano nam je govorio o Božjoj Volji i poticao nas da podnosimo teškoće i protivljenja. Govorio nam je da jedna duša koja je posve posvećena Bogu trpi i moli za sve nas”.
„Ova duša”, rekao je blaženi Annibale o. Isaii, „je kći vašeg kraja, i to je znak da Gospodin blagoslivlja narod Barija”. Da ga utješi u njegovim sumnjama i patnjama, dao mu je L’orologio della Passione, koji je i sam dao tiskati. Fra Isaia, tada kapucinski student, pitao ga je gdje ta sveta duša živi i tko je ona, ali je o. Annibale odgovorio: „samo misli na to da se dobro pripremiš za svećeništvo i da uvijek vršiš Božju Volju, a u svoje vrijeme otkrit ćeš tko je ta duša”.
O. Isaia, koji je postao svećenik, otišao je posjetiti Luisu Piccarreta, od koje je tražio savjet i, ne rijetko, utjehu u svojem apostolatu, ugroženom zlonamjernim ogovaranjem.
U to je vrijeme Monaška provincija Apulija prolazila kroz teško razdoblje zbog raznih nesuglasica između dviju provincija, Barija i Leccea, ujedinjenih u jednu Monašku provinciju. Neki su oci predvodili reformu koju je zaustavio sveti Pio X.
Većina se podložila, ali drugi su se opirali i na kraju su bili izbačeni iz Reda i izopćeni. Jedan od njih bio je o. Gerardo, poglavar i ravnatelj studentata u Francavilli.
Taj je otac imao neobične zamisli o vođenju studentske zajednice s drakonskom stegom; često je ostavljao studente da poste, jer su se morali žrtvovati i nalikovati raspetom Kristu. Najgore je bilo što im nije dopuštao ni da uče. Njihovo se učenje trebalo sastojati od raspela i pokore; stoga je u sobe studenata postavio veliko raspelo i bič. Lako je shvatiti raspoloženje svih studenata, od kojih su se mnogi razboljeli. O. Annibale Di Francia, prilikom jednog posjeta, pozvao je o. Gerarda i dao mu do znanja da se mladići koji još rastu ne mogu tretirati takvim režimom. I sam je dao primjer, donijevši u samostan mnoštvo namirnica i moleći ih da jedu do sitosti, barem ponekad. O. Annibale bio je vrlo osjetljiv na zdravlje mladih studenata i često im je govorio: „To nije Božja Volja”.
Čini se da o. Gerardo nije bio posve ravnodušan prema poticajima o. Annibalea, koji je znao govoriti s tolikim uvjerenjem i ljubavlju da je djelovao i na najtvrđa srca. Zapravo, rezultati su odmah bili primijećeni: kupljene su knjige za svećeničku formaciju mladića i počele su se pojavljivati nešto veće porcije kruha i juhe.
Nedugo zatim o. Gerardo napustio je Red i bio izopćen zbog svojih bizarnih ideja i pobune protiv Crkve. Riječi časnoga Annibalea ostvarile su se. Doista, kad bi se obeshrabreni studenti spuštali na koljena pred njegovim nogama na ispovijed, često bi govorio: „Nastavite intenzivno živjeti Božju Volju, jer će se uskoro sve promijeniti. Hrabro!”.
Mnogi su oci bili u dodiru s o. Annibaleom i preko njega upoznali Luisu. Kako zaboraviti o. Daniela iz Triggiana, veličanstven lik kapucina, čovjeka koji je bio pravi cvjetić svetoga Franje. I danas njegova jednostavnost, njegove riječi i njegova djela žive u cijeloj našoj Monaškoj provinciji.
O. Daniele govorio je o Luisi Piccarreta kao o nebeskom stvorenju i kad sam kao mladi sjemeništarac išao u njegovu sobu na ispovijed, uvijek mi je govorio ovo:
„Jesi li ti Bucci iz Corata? Jesi li poznavao Luisu? Znaj da je velika svetica i da joj se nikada ne smiješ prestati moliti ako želiš postati svećenik”.
O. Daniele bio je povjesničar Triggiana i objavio je također nekoliko pobožnih priručnika, uvelike se služeći knjigama Luise Piccarreta. Način na koji je govorio o Luisi upućuje na to da je bio u izravnom dodiru sa Službenicom Božjom i s časnim Annibaleom.
Mnogo sam slušao o Službenici Božjoj Luisi Piccarreta i od sljedećih otaca. O. Giovanni De Bellis, koji je često bio pozivan u Corato da propovijeda, u tim je prigodama odlazio u Luisinu kuću. O. Giovanni, moj subrat u zajednici samostana u Trinitapoliju kad sam ja bio poglavar i župnik, često mi je govorio o Luisi Piccarreta i o blaženom Annibaleu Mariji Di Franciji, kojega je osobno poznavao. Imao sam sreću biti nazočan posljednjim trenucima o. Giovannija. Taj je otac umro posve zadubljen u molitvu, sklopljenih ruku, s zrncima krunice među njima. Njegove posljednje riječi bile su: „Neka bude volja Božja”. Bilo je to 1982.
I o. Terenzio iz Campi Salentine duboko je štovao Službenicu Božju Luisu Piccarreta i govorio mi je o njoj svaki put kad bi me sreo. On mi je rekao da je pokrenut postupak beatifikacije o. Annibalea, Luisina ispovjednika. Kad sam bio mladi novak u samostanu u Alessandru, o. Terenzio bio je poglavar. Jednoga mi je dana ponudio ovo svjedočanstvo: „Bilo je razdoblje kad sam prolazio kroz krizu vjere i jednoga dana otišao sam Luisi, koja me ljubazno saslušala. Razjasnila je sve moje sumnje i dala mi tako jasna i duboka teološka objašnjenja da su mi bila otkrivenje. Sve sumnje koje moji teološki studiji nisu razjasnili Luisa je raspršila. Nema sumnje da je Luisa imala dar ulivenog znanja”.
O. Guglielmo iz Barletta, jedan od najuglednijih svećenika Provincije, više puta ministar provincijal i rektor našeg teološkog središta za studente, govorio je jednoga dana, tijekom predavanja o askezi, o časnom o. Annibaleu i njegovim djelima. Dugo je govorio o L’orologio della Passione i o knjizi Maria nel Regno della Divina Volontà. Misleći na Luisu Piccarreta rekao je: „Ona je velika i čudesna duša. Nismo dostojni biti ni njezin nokat”. O. Guglielmo mi nije rekao je li Luisu osobno poznavao.
Gotovo svi naši stariji oci imali su izravan ili neizravan dodir s časnim Annibaleom i Luisom Piccarreta. Među njima valja spomenuti: o. Zaccariju iz Triggiana, više puta provincijala; o. Fedelea iz Montescaglioza; o. Giuseppea iz Francavilla Fontana; o. Tobiju iz Triggiana; o. Antonija iz Stigliana, koji je ostavio neke spise o Službenici Božjoj; o. Dionisija iz Barletta; o. Arcangela iz Barletta, također provincijala; o. Pija iz Triggiana, provincijala; o. Gabriela iz Corata; o. Timoteja iz Aquarice, velikog prijatelja Luisina posljednjeg ispovjednika, o. Benedetta Calvija, u čijoj je župi često propovijedao (nazočio je i prijenosu Luisina tijela s groblja u crkvu te koncelebrirao misu u glavnoj crkvi za otvaranje postupka beatifikacije Službenice Božje Luise Piccarreta); o. Salvatorea iz Corata, o kojem ću govoriti u zasebnom poglavlju. Mnoga laička braća koja su išla u Corato prositi milostinju nikad nisu propustila posjetiti Luisu: fra Ignazio, fra Abele, fra Rosario, fra Vito i fra Crispino, koji su mi često s oduševljenjem govorili o Luisi, koju su veoma štovali.