Vječni Otac

---

Imprimatur:

• Petrus Canisius van Lierde, Vic. Generalis e Vic. Civit. Vaticanae, Roma, die 13 Martii 1989

---

full Text of the Eternal Father’s message to mother eugeniaPDF

…koju je Bog Otac nazvao „moja ljubljena kći“, „moja mala biljčica“?

Po našem mišljenju, majka Eugenija jedno je od najvećih svjetala našega vremena, mala proročica nove Crkve, u kojoj je Otac središte i vrhunac cijeloga čovječanstva i u kojoj je jedinstvo najviši ideal duhovnosti. Ona je svjetlo koje je Otac darovao svijetu u ovo doba kaosa i tame, kako bismo mogli vidjeti put kojim treba ići.

Rodila se u San Gervasiju d’Adda (danas Capriato San Gervasio), malom mjestu u pokrajini Bergamo u Italiji, 4. rujna 1907., u seljačkoj obitelji. Stekla je samo osnovnu naobrazbu. Nakon nekoliko godina rada u tvornici, u dvadesetoj godini stupila je u Družbu Naše Gospe od apostola. Ondje se razvila njezina velika karizmatska osobnost, zbog čega je već u dvadeset petoj godini izabrana za vrhovnu poglavaricu Družbe.

Neovisno o njezinim duhovnim odlikama, već bi njezino djelo na društvenom području bilo dovoljno da joj osigura mjesto u povijesti. U dvanaest godina misionarskoga djelovanja otvorila je više od 70 središta, svako s ambulantom, školom i crkvom, na najudaljenijim mjestima Afrike, Azije i Europe. Ona je otkrila prvi lijek za liječenje gube, izdvojivši ga iz sjemena jedne tropske biljke. Taj su lijek kasnije proučavali i dalje razvijali u Institutu Pasteur u Parizu.

Poticala je apostolat Raoula Follereaua, koji, slijedeći njezine stope i gradeći na temeljima koje je ona postavila, vrijedi kao apostol gubavaca. U razdoblju od 1939. do 1941. osmislila je, isplanirala i ostvarila projekt „Grada gubavaca“ u Azopteu (Obala Bjelokosti). Bio je to golem centar, na površini od 200 000 m², za skrb o oboljelima od gube. Ostao je do danas jedan od vodećih centara te vrste u Africi i u svijetu. U znak priznanja za taj uspjeh Francuska je Družbi misionarki Naše Gospe od apostola, kojoj je majka Eugenija bila vrhovna poglavarica od 1935. do 1947., dodijelila Couronne Civique, najviše državno priznanje za društveni rad.

Majka Eugenija vratila se Ocu 10. kolovoza 1990. Njezina nam je najvažnija ostavština Poruka Očeva („Otac govori svojoj djeci“), jedina privatna objava koju je osobno učinio Bog Otac, a koju je Crkva priznala vjerodostojnom nakon deset godina najstrožega ispitivanja. Na početku teksta donosimo izjavu koju je nakon istrage objavio mons. Alexandre Caillot, biskup Grenoblea.

Vrijedno je pažnje da je Otac (1932.) diktirao Poruku majci Eugeniji na latinskom, jeziku koji joj je bio posve nepoznat. Godine 1981. ta je Poruka došla do našega znanja, a 1982., na njezinu pedesetu obljetnicu, objavili smo je na talijanskom.

Mnoga čudesa milosti koja je Poruka učinila potaknula su nas da je besplatno širimo, osobito po zatvorima, vojarnama i bolnicama. Osim na engleskom, dostupna je na francuskom, talijanskom, španjolskom i njemačkom te na drugim jezicima.

Otac Andrea D’Ascanio OFM Cap.

---

Prošlo je deset godina otkako sam, kao biskup Grenoblea, odlučio pokrenuti istragu o slučaju majke Eugenije. Sada imam dovoljno podataka da svoje svjedočanstvo, kao biskup, iznesem pred Crkvu.

1. Prvo što iz istrage nedvojbeno proizlazi jest da su znatne krjeposti majke Eugenije dobro utvrđene:

Od početka svojega redovničkoga života sestra je privlačila pozornost svojih poglavara zbog svoje pobožnosti, poslušnosti i poniznosti. Njezini su poglavari, zbunjeni izvanrednom naravi događaja koji su se zbili tijekom njezina novicijata, ne htjeli dopustiti da ostane u samostanu. Nakon nekog oklijevanja bili su prisiljeni odustati od svoje namjere pred uzornim ponašanjem redovnice.

Tijekom istrage sestra Eugenija pokazala je veliko strpljenje i najveću povodljivost, bez prigovora podvrgavajući se svim liječničkim pretragama, odgovarajući na često duga i mučna ispitivanja teoloških i liječničkih povjerenstava te prihvaćajući proturječja i kušnje. Svi su istražitelji osobito hvalili njezinu jednostavnost. Niz je okolnosti također pokazao da je redovnica sposobna vršiti krjepost u herojskom stupnju. Prema teolozima, osobito je upadljiva bila njezina poslušnost za vrijeme istrage oca Augustea Valencina u lipnju 1934. i njezina poniznost na žalosni dan 20. prosinca 1934.

Mogu posvjedočiti da sam je, dok je bila vrhovna poglavarica, našao veoma predanu svojoj dužnosti, posvećenu svojoj zadaći, koja joj se morala činiti tim težom što za nju nije bila pripremljena, s velikom ljubavlju prema dušama, prema svojoj Družbi i prema Crkvi. Njezini bližnji, kao i ja sam, zapanjeni su njezinom jakošću duha u suočavanju s poteškoćama.

Dojmljive su me ne samo njezine krjeposti nego i osobine koje pokazuje u vršenju svoje vlasti. Upada u oči i to da je redovnica razmjerno slabo obrazovana došla na najvišu službu u svojoj Družbi. U tome već ima nečeg izvanrednog, a s tog je gledišta veoma znakovita istraga koju je moj generalni vikar, mons. Guerry, proveo na dan njezina izbora. Odgovori članova Kapitula te poglavara i izaslanika raznih misija pokazali su da su majku Eugeniju birali za vrhovnu poglavaricu, usprkos njezinoj mladosti i kanonskim zaprekama koje bi inače dovele do odbacivanja same pomisli na njezino imenovanje, zbog njezinih sposobnosti prosuđivanja, uravnoteženoga ćudoređa, energije i čvrstine. Čini se da je stvarnost daleko nadmašila nade koje su birači u nju polagali.

Ono što sam u njoj osobito primijetio jest njezin bistar, živ i prodoran razum. Rekao sam da je njezina naobrazba bila nedostatna, ali to je bilo iz vanjskih razloga na koje nije mogla utjecati: duga bolest njezine majke prisilila ju je da se u veoma ranoj dobi brine za kuću i vrlo često izostaje iz škole. Zatim, prije ulaska u samostan, bile su tu teške godine rada u industriji kao tkalje. Unatoč tim temeljnim prazninama, čije se posljedice vide u njezinu stilu i pravopisu, majka Eugenija drži mnoga predavanja u svojoj zajednici. Vrijedi istaknuti da sama sastavlja okružnice svoje Družbe i ugovore s općinskim vlastima ili upravnim vijećima o bolničkim ustanovama Naše Gospe od apostola. Sastavila je i opsežan pravilnik.

Svaku situaciju vidi jasno i ispravno, kao da je riječ o pitanju savjesti. Njezine su upute izravne, precizne i vrlo praktične. Osobno poznaje svaku od svojih 1400 kćeri, njihove sklonosti i njihove krjeposti; zato može izabrati one koje su najsposobnije za razne zadaće. Ima i točno osobno poznavanje potreba i sredstava svoje Družbe. Zna stanje u svakoj kući i obišla je sve svoje misije.

Želimo istaknuti i njezin duh dalekovidnosti. Poduzela je sve potrebne mjere kako bi svaka bolnica ili škola imala osposobljene redovnice i sve što im je potrebno da žive i razvijaju se. Osobito mi se čini zanimljivim da majka Eugenija posjeduje duh odlučnosti, osjećaj za stvarnost i stvaralačku volju. U šest je godina osnovala 67 ustanova i uspjela je u svojoj Družbi uvesti veoma korisna poboljšanja.

Ako izdvajam njezine osobine razuma, prosudbe i volje te njezine upraviteljske sposobnosti, to je zato što mi se čini da one konačno isključuju sve hipoteze o halucinacijama, zabludama, spiritizmu, histeriji ili deliriju. Te su hipoteze ispitane tijekom istrage, ali se pokazalo da nisu u stanju zadovoljavajuće objasniti činjenice.

Život majke Eugenije stalan je dokaz njezine duševne i opće ravnoteže, koja se promatraču čini prevladavajućom crtom njezine osobnosti. Druge su hipoteze, o sugestibilnosti i povodljivosti, navele istražitelje da se zapitaju nemaju li posla s veoma dojmljivim temperamentom, poput višestrane zrcalne plohe koja odražava sve utjecaje i sugestije. I te su hipoteze odbačene zbog razloga svakodnevne stvarnosti. Premda je majka Eugenija obdarena osjetljivom naravi i osjećajnom nutrinom, pokazala je da nikada nikoga nije favorizirala i da je, daleko od toga da se dade voditi ljudskim obzirima, uvijek znala sama odrediti svoje projekte i djelovanje te se snagom osobnoga uvida nametnuti drugima.

2. Cilj poslanja:

Cilj poslanja koje je, čini se, povjereno majci Eugeniji precizan je i, s doktrinarnoga gledišta, smatram ga opravdanim i pravodobnim.

Njegov je točan cilj učiniti Boga Oca poznatim i počašćenim, ponajprije ustanovljenjem posebnoga blagdana koji se od Crkve traži. Istraga je utvrdila da bi liturgijski blagdan u čast Oca posve odgovarao katoličkoj praksi u cjelini. Slagao bi se s tradicionalnim usmjerenjem katoličke molitve, koja se uzdiže Ocu, po Sinu, u Duhu, kao što pokazuju molitve mise i liturgijska prinosnica Ocu za vrijeme svete Žrtve. No čudno je što nema posebnoga blagdana u čast Oca. Presveto Trojstvo časti se kao takvo, a Riječ i Duh Sveti časte se po svojem poslanju i vanjskim očitovanjima. Samo Otac nema vlastitoga blagdana koji bi pozornost kršćanskoga puka usmjerio na njegovu Osobu. To je razlog zbog kojega je prilično opsežno ispitivanje vjernika pokazalo da je u raznim društvenim slojevima, pa i među mnogim svećenicima i redovnicima, „Otac nepoznat, nitko mu se ne moli, nitko na njega ne misli“. Ispitivanje otkriva, prilično iznenađujuće, da velik broj kršćana ostaje udaljen od Oca jer ga vide kao zastrašujućeg suca. Radije se okreću Kristovu čovještvu. A koliko ih moli Isusa da ih zaštiti od Očeva gnjeva!

Poseban bi blagdan tako imao učinak, prvo, da ponovno uspostavi red u duhovnosti mnogih kršćana i, drugo, da ih vrati nauku Božanskoga Spasitelja: „Sve što zamolite Oca u moje ime…“ i opet: „Ovako ćete moliti: ‚Oče naš…‘“

Liturgijski blagdan posvećen Bogu Ocu imao bi i učinak da naše oči podigne prema Onomu kojega je apostol sveti Jakov nazvao „Ocem svjetla, od kojega dolazi svaki dar…“ Navikavao bi duše da razmatraju dobrotu Božju i njegovu očinsku providnost. Shvatile bi da je ta providnost uistinu providnost Boga, Presvetoga Trojstva, i da Bog zbog svoje božanske naravi, zajedničke trima Osobama, po svijetu razlijeva neizreciva blaga svojega beskrajnog milosrđa.

Na prvi bi se pogled moglo činiti da nema posebnoga razloga da se osobito časti Otac. Ali nije li Otac onaj koji je poslao svojega Sina u svijet? Ako je vrhunski pravedno iskazivati pobožnost Sinu i Duhu Svetomu zbog njihovih vanjskih očitovanja, ne bi li bilo pravo i pravedno zahvaliti Bogu Ocu, kako zahtijevaju prefacije mise, za dar koji nam je poslao, svojega Sina? Pravi cilj tog posebnoga blagdana tako postaje jasan: častiti Oca, zahvaliti mu, slaviti ga što nam je dao svojega Sina; jednom riječju, kako kaže Poruka, kao Začetnika našega otkupljenja; zahvaliti onomu koji je svijet tako ljubio da je dao svojega jedinorođenog Sina, kako bi se svi ljudi okupili u Mističnom Tijelu Kristovu i, zajedno s tim Sinom, postali njegova djeca.

U vrijeme kada je svijet uznemiren svjetovnim naukima, ateizmom i modernim filozofijama te više ne priznaje Boga, pravoga Boga, ne bi li taj blagdan mnogima pokazao živoga Oca, Oca milosrđa i dobrote, kojega nam je Isus objavio? Ne bi li pridonio povećanju broja onih koji se Ocu klanjaju „u duhu i istini“, na što je Isus upozorio? Sada, kada svijet razdiru smrtonosni ratovi, kada osjeća potrebu da traži čvrsto načelo sjedinjenja koje će približiti narode, taj bi blagdan donio veliko svjetlo. Naučio bi ljude da svi imaju istoga Oca na nebesima: onoga koji im je dao Isusa, prema kojemu ih privlači kao udove svojega Mističnog Tijela u jedinstvu istoga Duha Ljubavi! Kada su mnoge duše umorne i iscrpljene nevoljama rata, možda su gladne duboka duhovnog života. Ne bi li ih takav blagdan tada pozvao „iznutra“ da se klanjaju Ocu koji se skriva i da se u sinovskoj i velikodušnoj žrtvi prinesu Ocu, jedinom izvoru života Presvetoga Trojstva u njima? Ne bi li sačuvao onaj lijepi zamah nadnaravnoga života koji duše prirodno vuče prema duhovnom djetinjstvu i, kroz pouzdanje, prema sinovskom životu s Ocem, prema prepuštanju božanskoj volji, prema duhu vjere?

S druge strane, postavlja se pitanje nauka, neovisno o pitanju posebnoga blagdana i bez obzira na to što Crkva o tome odluči. Neki ugledni teolozi drže da nauk o odnosu duše s Trojstvom treba dublje ispitati i da bi on dušama mogao biti izvor prosvjetljenja o životu sjedinjenja s Ocem i Sinom, o kojemu govori sveti Ivan, i o sudjelovanju u životu Isusa, Sina Očeva, osobito u njegovoj sinovskoj ljubavi prema Ocu.

No, osim tih teoloških razloga, ono što ovdje želim podcrtati jest ovo: jedna siromašna mlada žena, nevješta teologiji, izjavljuje da prima poruke od Boga, a one mogu biti veoma bogate naukom.

Djela izmišljene vidiocice jadna su, jalova i protuslovna. Poruka pak koju, kako majka Eugenija kaže, joj je Otac povjerio plodna je. Postoji skladno međudjelovanje dviju različitih crta koje potvrđuje njezinu vjerodostojnost. S jedne strane, predstavlja se kao nešto što Crkva tradicionalno drži, bez ikakvih sumnjivih novotarija, jer neprestano ponavlja da je u Kristovoj objavi o njegovu Ocu već sve rečeno i da je sve u Evanđelju. S druge strane, izjavljuje da tu veliku istinu, koja se tiče spoznaje Oca, treba iznova razmotriti, dubinski proučiti i proživjeti.

Ne otkriva li nesrazmjer između slabosti oruđa, nesposobnoga da samo otkrije nauk takve naravi, i dubine poruke koja se prenosi, da je posredovao viši, nadnaravni, božanski uzrok kako bi sestri povjerio tu poruku?

Ne vidim kako bi se, ljudski govoreći, moglo objasniti redovničino otkriće ideje čiju su izvornost i plodnost teolozi koji su vodili istragu uspjeli uočiti tek postupno.

Još mi se jedna činjenica čini jednako znakovitom: kad je sestra Eugenija dala do znanja da joj se ukazuje Otac, teolozi istražitelji odgovorili su da su ukazanja Oca sama po sebi nemoguća i da se u povijesti nikada nisu dogodila. Sestra je ostala pri svome usprkos tim prigovorima, izjavljujući jednostavno: „Otac mi je rekao da opišem što sam vidjela. Traži od svojih sinova, teologa, da istražuju.“ Redovnica nikada ni u čemu nije promijenila svoje svjedočanstvo. Svoje je izjave održala tijekom mnogih mjeseci. Tek u siječnju 1934. teolozi su u samom svetom Tomi Akvinskom pronašli odgovor na svoj prigovor.

Odgovor koji je veliki naučitelj Crkve dao o razlici između ukazanja i poslanja bio je prosvjetljujući. Uklonio je zapreku koja je paralizirala cijelu istragu. Izazvana mudrim teolozima, neobrazovana mala redovnica pokazala se u pravu. Kako bi se, ljudski govoreći, i u ovom slučaju moglo objasniti redovničin uvid, mudrost i ustrajnost? Lažna bi se vidiocica pokušala prilagoditi tumačenjima teologa. Redovnica je pak ostala pri svome. To su dodatni razlozi zbog kojih nam se njezino svjedočanstvo čini vjerodostojnim.

U svakom slučaju, vrijedna je pažnje njezina suzdržana usmjerenost prema čudesnim vidovima slučaja. Dok lažne vidioce izvanrednim pojavama daju prvo mjesto, pa čak ne vide ništa drugo, majka Eugenija ih, naprotiv, stavlja na drugo mjesto, kao dokaze, kao sredstva. Nema stanja egzaltacije, nego postoji ravnoteža vrijednosti koja ostavlja povoljan dojam.

Samo ću ukratko spomenuti istragu teologa. Velečasni oci Albert i Auguste Valencin vrlo su cijenjeni zbog svojega filozofskog i teološkog autoriteta te zbog svojega dubokog poznavanja duhovnoga života. Njihovo je sudjelovanje bilo potrebno i u drugim, sličnim istragama. Znamo da su postupali s velikom razboritošću, i zato smo ih izabrali za taj posao.

Zahvalni smo im na njihovoj predanoj i savjesnoj suradnji. Njihovo svjedočanstvo u prilog sestri i nadnaravnom tumačenju činjenica u cjelini utoliko je značajnije što su svoj sud dugo odgađali, najprije neprijateljski i skeptično nastrojeni, a zatim neodlučni. Malo-pomalo uvjerili su se, nakon što su iznijeli svakovrsne prigovore i podvrgli redovnicu teškim kušnjama.

Zaključci

Slijedeći glas svoje duše i svoje savjesti, te s najživljim osjećajem odgovornosti prema Crkvi, izjavljujem da mi se nadnaravno i božansko zahvaćanje čini jedinim logičnim i zadovoljavajućim objašnjenjem činjenica.

Izdvojena iz svih okolnosti slučaja, ta mi se bitna činjenica čini plemenitom, uzvišenom i nadnaravno bogatom: da je ponizna redovnica pozvala duše na istinsku pobožnost prema Ocu, kakvu je učio Isus i kakvu je Crkva utkala u svoju liturgiju. U tome nema ničega zabrinjavajućeg, nego samo nešto veoma jednostavno i u skladu s čvrstim naukom.

Čudesne činjenice koje prate tu poruku mogle bi se odvojiti od glavnoga događaja, a njegova bi vrijednost ostala u potpunosti sačuvana. Iz doktrinarnih će razloga Crkva izjaviti može li se zamisao o posebnom blagdanu razmatrati zasebno od ovog posebnog slučaja koji se tiče sestre.

Vjerujem da je temeljni dokaz vjerodostojnosti redovničina poslanja način na koji ona u svojem životu provodi u djelo lijep nauk na koji nas je, čini se, bila određena podsjetiti.

Smatram prikladnim dopustiti joj da nastavi svoje djelo. Vjerujem da je u svemu tome ruka Božja. Nakon deset godina istraživanja, razmišljanja i molitve blagoslivljam Oca što je blagoizvolio izabrati moju biskupiju za mjesto tako dirljivih očitovanja svoje ljubavi.

+ Alexandre Caillot (za vrijeme ukazanja biskup Grenoblea)